Na Zahtjev Episkopije budimljansko-nikšićke i njegovog preosveštenstva, gospodina Joanikija, Polimski muzej u Beranama pokrenuo je postupak za sprovođenje „Sistematskih arheoloških istraživanja građevinskih ostataka starog Manastira u selu Sokolcu kod Bijelog Polja.“

Selo Sokolac se nalazi na prostoru između  Stožerske rijeke i rijeke Pisanice. Podijeljeno je na zaseoke: Sokolac u jugoistočnom dijelu, Čokrlijska brda na sjeveru, Vitkove na krajnje sjeveroistoku i najveći zaseok Pisana jela koja zahvata zapadni dio Sokolca. Prostire se na površini od 1.822 hektara i na nadmorskoj visini od 1.463 metra u jugozapadnom dijelu na Šljemenskim pašnjacima, do 1.146 metara u jugoistočnom dijelu u dolini Stožerske rijeke.

Sokolac je staro srednjevjekovno naselje katunskog tipa. Svoj značaj dobija u poznom srednjem vijeku izgradnjom manastirskog kompleksa posvećenog Vavedenju Bogorodice.

Pretpostavlja se da je podignut 1516. godine, trudom jeromonaha Antonija kada je i živopisana. Podigao ga je neko od potomaka Heraka Vraneša. Možda je zadužbina kneza Đurađa Vraneša jer je isti obnovio i proširio manastir Zastup. Sava Kosanović ga je posjetio kada i Bliškovo i našao manastir i konake u ruševinama. Poslednji iguman ovog manastira bio je Simeon Vukoičić koji je ubijen od Turaka. Sokolački Manastir porušili su Turci oko 1870. godine.[1]

U periodu od 30. septembra do 8. oktobra 2007. godine, Polimski muzej u Beranama sproveo je „Sistematska arheološka istraživanja ovog Manastira i otkrio građevinske ostatke crkve posvećene Vavedenju Bogorodice.Prije arheoloških istraživanja mještani su uklonili hrastovu šumu i korov kojim je obrastao ovaj kompleks. Zatekli smo samo ogromnu brezu, visoku oko dvadesetak metara, koja je rasla u oltarnom prostoru crkve. Obilaskom terena i prospekcijom utvrdili smo da manastirski kompleks čine ostaci crkve Vavedenja Bogorodice i tri pomoćna objekta. Na zapadnoj strani jasno se uočavaju ostaci zgrade konaka i trpezarije dugi, približno, 16 a široki oko 7 metara. Rađeni su od priklesanih kamenih blokova spojenih krešnim malterom sa krupnijim agregatom. Južno od ove zgrade uočavaju se temelji manjeg objeta, dimenzija 6 x 6 metara koji je ukopan u padinu brda. Između ovih građevina uočava se ulegnuće puta koji vodi ka ulazu u crkvu. Na južnoj strani, na oko 10 metara od crkve, nalazio se i treći objekat čije dimenzije nijesmo mogli definisati usled velikih naslaga šuta ali se jasno uočava njegova podrumska prostorija ili „izba“ dimenzija 4 x 4 metra. Treba istaći da je u ovoj godini predmet arheoloških istraživanja bila crkva Vavedenja Bogorodice pa je sva pažnja usmjerena na ovaj prostor.

Crkva je bila djelimično, svojom istočnom stranom, ukopana u blago i zaobljeno uzvišenje dok su objektu sagrađeni nešto niže i zapadnije od nje.

Radi se o jednobrodnoj građevini sa, jednovremeno građenom, pripratom na zapadnoj i polukružnom apsidom na istočnoj strani.Zidovi crkve, široki 0,80 metara, rađeni su od velikih priklesanih blokova spojenih krečnim malterom sa krupnijim rječnim agregatom.

Zapadni zid je, za razliku od ostalih, širok svega 0,50 metara a uz njegovu spoljnu fasadu izgrađena je klupa od pravilno tesanih blokova sige. U pripratu se ulazilo preko, visoko postavljenog kamenog praga rađenog od jedne široke kamene ploče. Treba napomenuti da je zapadni dio, u odnosu na okolni teren, nešto visočiji te je prilikom rušenja i kasnijeg osipanja materijala, dosta stradao. Zapadni zid je oštećen do nivoa poda tako da nismo mogli definisati širinu vrata na priprati. Priprata je malih dimenzija i duga je 2,00 metra. Pod priprate je rađen od maltera, sa finom glazurom koja je na pojedinim mjestima oštećena. Na južnoj strani vrata, neposredno uz zid nađen je otisak kvadratnog postolja svećnjaka ili nosača posude sa svetom vodom, rađen od bijelog mermera. U sloju šuta pronašli smo samo kvadratno postolje, višestruko profilisano, rađeno od bijelog mermera.

Iz priprate se ulazilo u naos crkve na vrata širine 0,90 metara. Dovratnici vrata, rađeni su od fino obrađenih blokova sige sa falcom za učvršćivanje vrata. Vrata su bez praga a pod naosa je takođe rađen od malternog premaza tako da su podovi naosa i priprate u istoj ravni i blago nagniti ka zapadu.

Relativno mali naos crkve, sa po dva prislonjena pilastra uz sjeverni i južni zid, podijeljen je na tri nejednaka traveja. Istočni i zapadni su skoro istih dimenzija( 0, 90m) dok je centralni dug oko 3,00 metra. Crkva je bila zasvođena podužnim polukružnim svodom dok se nad centralnim travejem uzdizalo kube. Na postojanje kubeta ukazuje i nađeni lanac polijeleja koji je bio zakačen, klinom i alkom, za centralni blok kubeta t.z.v. „svodarom“.

Na liniji istočnih pilastara, u malternom podu, očuvan je otisak grede-nosača oltarne pregrade, široke 0,10 metara. U centru pravilne polukružne apside nalazilo se oltarni sto rađen od obrađenih blokova sige. Ispred stola postavljena je kvadratno obrađena kamena ploča. U luku apside, od blokova sige urađena je i klupa ili sintronos. Treba napomenuti da su svi unutrašni djelovi crkve: sintronos, traveji ili prislonjeni pilastri, niše proskomidije, prozori i svodovi rađeni od pravilno obrađenih blokova sige što crkvi daje posebnu draž i simetričnost. U centralnom dijelu apside, na oko 1,5 metara od poda, otkrivene su donje partije prozora rađenog u obliku puškarnice. Prozor je na unutrašnjoj strani bio širok 0,50 a na spoljašnjoj 0,20 metara.

U proskomidiji je, naknadnim doziđivanjem urađena jedna polukružna niša, za odlaganje bogoslužbenih predmeta, u ramenu crkve dok je druga kvadrtatna urađena u južnom zidu. Pravougaona niša nalazila se i u đakonikonu, ugrađena u sjevernom zidu.

Na osnovu ostataka gari i gvozdenih klinova nađenih oko crkve sa sigurnošću možemo tvrditi da je crkva bila pokrivena šindrom ili drvenim klisom. Zanimljiv je i podatak da priprata nije bila zasvedena već je imala postavljene grede i pokrivena na isti način jer smo tragove paljevine i mnoštvo gvozdenih klinova našli na podu priprate. Vjerovatno je da je i krov priprate bio nešto niži od krova crkve što joj daje poseban izgled i karakteristične proporcije. Ovakvo arhitektonsko rješenje uslovilo je i tanji zapadni zid koji samo fizički zatvara ulaz u pripratu a nema nikakvu konstruktivnu i noseću funkciju kao što je to slučaj sa zidovima crkve na koje se oslanja svod.

Na osnovu nađenog mobilijara crkve gotovo da smo u mogućnosti da rekonstruišemo njen unutrašnji izgled.

Ispred carskih dveri drvenog ikonostasa nalazila su se dva velika mermerna svećnjaka koja su osvetljavala ikonostas.  Svećnjaci su rađeni negdje na primorju od bijelog mermera i čine ih tri dijela, fino obrađena i višestruko profilisana stopa, u stopu se usađivalo stablo svećnjaka ukrašeno šestostranim poljima u donjem dijelu dok je gornji zaobljen ma prelazu ukras sa rozetom. Na stablu je stajao šestostrana plitka posuda prečnika oko pola metra u koji je sipan pijesak i paljene svijeće. Donji dio posude kao i zaobljeni dio stabla bio je ukrašen bojenim floralnim motivima izvedenim crnom i crvenom bojom.

Na osnovu mnoštva fragmenata maltera sa bojom i djelova boje na zidovima crkve možemo reći da je crkva bila živopisana ali ne i priprata. Veći dio živopisa uništile su žile velike breze koja je rasna na samoj časnoj trepezi i gotovo je uništila do samog poda oltara. U korjenju ove breze nađene su ploče oltarskog stola a u jednoj su nađene svete mošti koje su tu bile postavljene prilikom osveštavanja crkve. U gornjoj ploči stola bio je ukopan trougaoni otvor u kojem se nalazio olovni fišek u kojem su zaptivene čestice svetih moštiju nekog od svetitelja. Fišek je voskom bio zaliven u ovom otvoru.

Nađene mošti su predate njegovom preosveštenstvu Episkopu Budimljansko- Nikšićkom, gospodinu Joanikiju da ih čuva u manastiru Đurđevim Stupovima dok se ova svetinja ne obnovi a mošti vrate da svete ovu bogomolju.